DSL tehnologije

Koliko zapravo znamo o tehnologijama koje nam služe za spajanje na Internet, Mrežu svih mreža i koje koristimo svakodnevno na raznim uređajima? Ako ste zainteresirani doznati nešto više o pojmovima kao što je xDSL te što sve spada u to i kako funkcionira, nastavite čitati. DSL tehnologije koriste modem (modulator-demodulator) preko upletene telefonske parice kako bi se prenio signal, odnosno tok podataka, a krajnji rezultat toga je da korisnici onda imaju mogućnost spajanja na Internet što uključuje  pregledavanje multimedijskog sadržaja, VoD usluga i sve ostalo vezano za to. DSL je skraćeno od Digital Subscriber Line ili digitalna pretplatnička linija te postoji više vrsta koji se razlikuju po načinu prijenosa podataka ili modulaciji signala. Kada se priča o pristupu Internetu barem u Hrvatskoj, često se spominje izričito, ADSL tehnologija iz razloga što je ona najzastupljenija (barem u ovim krajevima). Radi se naravno o Asimetričnoj digitalnoj pretplatničkoj liniji, no postoji i mnogo drugih “DSL-ova” pa od tuda dolazi i generalno prihvaćeni pojam xDSL. Dakle druge DSL tehnologije također postoje, no o njima se ne priča mnogo pa ćemo ovdje prikazati neke njihove glavne karakteristike. Osim ADSL-a, postoje još VDSL, HDSL, IDSL, UDSL, SHDSL, te postoji i mnogo podtipova svake od njih.

ADSL

Dakle, asimetrična digitalna pretplatnička linija koristi se i danas, a patentirana je još 1988 od kada je doživjela razne promjene. ADSL je postepeno zamijenio 56k modem, a usluge koje smo preko njega dobivali mlađe generacije se neće sjećati. Prednosti DSL-a, općenito bile su veća brzina prijenosa, a i prelazak sa 56k modema nije bio pretjerano bolan jer se koristila ista infrastruktura dok davatelji usluga pružaju svoju opremu na korištenje, često uz ugovorne obveze. Način na koji je ADSL povećao brzine te doveo do stalnog priključenja na Mrežu, za razliku od 56k kojim se trebalo spajati po potrebi, bio je u prvom redu prouzročen povećanjem širine pojasa. Povećanje širine pojasa napravljeno je na račun frekvencijskog pojasa koji se nije koristio, a uzet je od glasovnih telefonskih poziva te ukoliko na istoj liniji imamo telefon i ADSL, trebati će nam tzv. splitter ili razdjelnik koji će odvojiti ta dva signala jer bi se inače veza na Internet prekinula podizanjem telefonske slušalice. Danas postoje i načini koji ne zahtijevaju splitter i da veza ne puca pri dizanju slušalice kao što je recimo VoIP telefonija. Bitna stavka koja ovisi od korisnika do korisnika što se tiče ADSL-a, je udaljenost priključka od centrale zbog postupne degradacije i gušenja signala po trasi te je s toga poželjnije biti bliže centrali. Također negativna strana DSL-a, je što nije dostupan baš svugdje, iako je danas dosta raširen te postoje tek ponegdje neka manja mjesta koja nemaju tu mogućnost.  Linija od korisničkog priključka stiže do uređaja po nazivu DSLAM ili Digital Subscriber Line Access Multiplexer koji onda razdjeljuje glasovne i podatkovne informacije. Ova ruta se često naziva i Last Mile ili posljednja milja koja označava put od centrale do krajnjih korisnika. Inače asimetričnost u nazivu tehnologije ADSL, dolazi od različitih širina pojasa pa ujedno i brzini prijenosa informacije od centrale i prema centrali. Naravno brzina prijenosa je uvijek veća prema korisniku (downlink) nego od korisnika (uplink) što je i razumljivo za potrebe koje trebaju većini korisnika. Postoji i drugih razloga zašto je baš većina brzina prema korisniku primjerice izbjegava se preslušavanje odnosno smetnje signala u down i up-linku, a kao što je to slobodno govoreći uvijek, tu su i cijene tih usluga pa kome će trebati veći upload biti će spreman i više platiti, od recimo privatnih korisnika, no uglavnom se tu radi o poduzećima i serverima kojima je uplink od poveće važnosti. Postoje nekoliko standarda koji postavljanju propise za ADSL tehnologije pa stoga razlikujemo ADSL, ADSL2, ADSL2+, a norme propisuje ITU ili International Telecommunication Union. ADSL2+ tako primjerice postiže brzine prijenosa od 24MBit/s prema korisniku i 3MBit/s od korisnika, dok ADSL2 ima omjer otprilike 12/1 MBit/s.

VDSL

Alternativa asimetričnom DSL-u je tzv. VDSL ili Very High – Speed Digital Subscriber Line.  VDSL , možemo naslutiti i po samom nazivu je brža alternativa ADSL-u, koji i dalje dominira i zapravo je dovoljan za većinu stvari, no zahtijevi za uslugama na mreži danas su sve veći i multimedija, dakle digitalna televizija i VoD usluge (Video on Demand) zahtjevaju još brže tehnologije. Iako postoje neke kompanije u stranim zemljama koje nude ovaj pristup Internetu, ne možemo reći da je VDSL raširen, no ide se prema novim tehnologijama. Razlika u širini pojasa koju koristi VDSL je mnogo veća od one koju koristi ADSL, a time i brzine koje nudi dostižu i 52Mbit/s. Razlika u brzini je vidljiva no ona u širini kanala je također nezanemariva pa za usporedbu, da se prenese ljudski glas može se koristiti širina od 0.4 kHz, dok VDSL koristi i do 12 MHz, što predstavlja određen problem davateljima usluge (ISP). Prije nego krenemo sa lošom stranom ovog pristupa, spomenimo i da upload kod VDSL-a može dostići i 16Mbit/s što je brzina kojom bi zadovoljni bili i mnogi da ju imaju i u downloadu. Naravno u tehnici se rijetko događa da ovakve pogodnosti ne moramo platiti nekim drugima pa tako nije niti u ovom slučaju. VDSL-om smo dobili brzinu, no ostali smo bez koliko-toliko prihvatljive udaljenost od centrale koja sada iznosi do jednog kilometra. Razlog tomu je veliko gušenje (atenuacija) signala, a od mogućih poboljšanja ove tehnologije ubraja se optika koja je i kod nas krenula sa realizacijom, no sve se to odvija dosta sporo i imamo tek nekoliko kvartova koji imaju takvu infrastrukturu.

SDSL, SHDSL, HDSL

Za razliku od ADSL-a, SDSL ili Symmetric Digital Subscriber Line je simetrična digitalna pretplatnička linija. Simetrična je analogno onome zašto je ADSL asimetrična, zbog jednake širine kanala prema i od korisnika. Dakle  brzina slanja i primanja podataka je ista, no ne dozvoljava telefoniranje u isto vrijeme. Inače, ne radi se o veoma raširenoj tehnologiji, a koriste ju uglavnom poslovni korisnici odnosno, mala i srednja poduzeća kojima su jednako bitni upload i download. Većina obilježja koja smo spominjali ranije vrijede i ovdje pa tako su korisnici stalno na vezi bez potrebe za spajanjem, brzine prijenosa su do nekoliko megabita, a udaljenost od centrale doseže do oko 3 km.

Iduća DSL tehnologija simetričnog karaktera nosi naziv SHDSL ili u prijevodu Single-Pair High-Speed Digital Subscriber Line. SHDSL omogućuje prijenos podataka brzinama od 192 kbit/s pa do 2,320 kbit/s, a koristi bakrenu paricu što ju također čini prihvatljivom za manja i srednja poduzeća. Za obradu koristi se TC pulsno amplitudna modulacija koja omogućuje simetričan prijenos podataka, no ujedno nije moguće koristiti razdjelnik ili filtar pa stoga nije moguće razgovarati i koristiti podatkovni promet u isto vrijeme.

Spomenimo i HDSL tehnologiju (High-Bit-Rate Digital Subscriber Line), koja je ujedno i jedna od najstarijih(devedesete godine) a da je sadržavala bolju izvedbu raspolaganja frekvencijskim spektrom putem upletene bakrene parice. Isto tako, radi se o simetričnom prijenosa podataka od i prema centrali te tehnologija omogućuje brzine prijenosa do 2048 kbit/s, no zahtjeva više telefonskih linija da se to i postigne. Osim toga, dijeli dosta sličnih karakteristika sa ostalim DSL tehnologijama poput činjenice da nije potrebno spajanje na zahtjev, već je uvijek spojena, no tehnologija je tokom godina zamijenjena boljim izvedbama poput SDSL-a.