Intelovi pješčani mostovi

Na prvi pogled u Intelovu svijetu sve ide svojim tijekom. U tehnološki razvoj troši se dosta novca, pa nije čudno što redovito dobivamo i nove proizvode u koje je u manjoj ili većoj mjeri ugrađena i najnovija tehnologija. Tako će nam vrlo brzo, početkom sljedeće godine, u ruke doći novi procesori s novom mikroarhitekturom, a tu će naravno, biti i odgovarajući prateći chipseti. Sve će to biti izrađeno u novoj 32-nanometarskoj tehnologiji, a osnovni je cilj daljnje smanjenje energetskih zahtjeva i ubrzavanje rada, barem prema riječima Bensona Inkleyja, Intelova analitičara arhitekture i performansi. Što je (i koliko) od tog postignuto vidjet ćemo uskoro, no prema svemu što se već zna ostaje dojam da ta dva zahtjeva nisu jedini koji su bili u planovima razvojnih inženjera. Početni pogled na karakteristike otkriva dosta standardnih “novosti”. Tako u odnosu na prethodnu (još uvijek aktualnu) generaciju procesorske jezgre mogu zbog nove arhitekture obaviti više operacija unutar jednog takta, a zbog nove tehnologije izrade troše manje energije i samim tim generiraju manju količinu topline, pa im nisu potrebni veći i jači sustavi za hlađenje. Štoviše, čak se priča da će novi hladnjaci biti manji od dosadašnjih, osim ako ne želite maksimalno “nabrijavati” brzinu kad je korištenje velikih i jakih sustava za hlađenje i dalje neophodno.
No, zagrebemo li malo ispod površine, nije teško uvidjeti (ili barem imati dojam) da arhitektura Sandy Bridge nije samo puki upgrade, nego da tu ima i nešto više što će se sigurno odraziti na percepciju budućih osobnih računala. Kompletna arhitektura u najvećoj je mjeri raspravljena i prikazana na Intelovu razvojnom forumu (Intel Developer Forum) u rujnu, a sastojat će se (osim procesora) i od novih chipseta te (nažalost) i novog podnožja zbog čega ćemo opet morati mijenjati matične ploče. Zašto rekosmo “nažalost”? Odgovor je jednostavan. Zbog toga što opet idemo kroz čitavu priču nabavljanja više elemenata nego što bismo zaista trebali, ali izgleda da se s takvim stanjem stvari moramo naprosto pomiriti jer nekadašnjeg trenda kad je jedna matična ploča trajala dvije ili čak tri generacije procesora više nema i po svemu sudeći neće se nikada vratiti. Procesori nove tehnologije imat će i nešto promijenjene oznake. Zadržana je oznaka “i7″, a kako je Intel nakon obavljenih istraživanja tržišta sad smatra jednim od ključnih elemenata branda, “i7″ ima glavnu ulogu u nazivima novih procesora. Koje će se oznake upotrebljavati nije još potpuno jasno samo zbog tog što nismo dobili oficijelne upute, koje će se sigurno pojaviti na vrijeme kako bismo svi bili spremni na novi, pjeskoviti Intelov svijet.

Integrirani GPU
No sigurno je da će dobar broj Sandy Bridge procesora imati ugrađenu grafiku, ali ovaj put će GPU jezgra biti integrirana sa samim procesorom, tj. njegovom jezgrom, tako da će imati potpuni pristup L3 međuspremniku (cache), što će automatski dovesti do značajnijeg povećanja brzine rada. Usput rečeno, Intel L3 međuspremnik sad naziva LLC (last level cache) međuspremnik, što je možda čak i bolji naziv, iako se, budimo iskreni, oko toga uopće ne treba uzrujavati. Bitno je da je krajnji rezultat veća brzina rada, naročito ako imate procesor s LLC-om kapaciteta osam megabajta. Oni s manje novca morat će se zadovoljiti modelima sa šest ili tri megabajta kapaciteta, no to je uvijek tako. Što manje novca imate to ćete sporije raditi ili računati, staro je pravilo koje vrijedi i u ovom slučaju. Kao i CPU, tako će i GPU biti izrađen u 32-nanometarskoj tehnologiji uz odgovarajuće smanjenje energetskih potreba, a posebno je važno naglasiti kako će njegov radni takt biti neovisan o radnom taktu CPU-a. Na taj način može se doći do velikog broja različitih inačica gotovog procesora, a korisnik će odabrati onu koja najviše odgovara njegovu poslu i potrebama. Nemojmo, međutim, zaboraviti ni to da će integrirani GPU također biti izrađen u različitim varijantama, a razlika će se ponajprije odrediti prema broju izvršnih jedinica (execution units) kojih će u najjačoj varijanti biti dvanaest. Trenutno ih Intel naziva GT1 (šest jedinica) i GT2 (dvanaest jedinica), no pretpostavlja se da će to u trenutku početka prodaje biti promijenjeno, a nije posve sigurno ni da će dvanaest biti konačan broj izvršnih jedinica, baš kao što nije sigurno da će se sve zaustaviti samo na šest ili dvanaest. U svakom slučaju novi pristup integriranoj grafici omogućuje uštede na više mjesta od kojih nije beznačajna ona na hlađenju jer se i CPU i GPU hoćemo-nećemo hlade zajedničkim hladnjakom koji (opet) ne mora biti prevelik. Koliko će od svih tih ušteda biti prebačeno na korisnika ostaje vidjeti. Nadajmo se da ćemo ih osjetiti i u našem džepu.
Grafika je uvijek u direktnoj vezi s igranjem, pa se obavezno postavlja i pitanje o uspješnosti novog integriranog dizajna u svijetu modernih igara. Intel još nije objavio smislene detalje, ali ono što se moglo čuti prilično je obećavajuće. Najvažnije je da nova CPU-GPU arhitektura ne sprečava korisnika da doda grafičku karticu. U tom će se slučaju integrirana grafika isključiti i moći ćete iskoristiti punu snagu neke jače grafičke kartice. Pritom ipak treba imati na umu da je nova arhitektura u stanju uredno raditi s većinom igara koje ljudi najčešće igraju, a u tu grupu prije svega ulaze brojne casual igre, kao i mnoge mainstream igre, pa neugodnih iznenađenja ne bi trebalo biti. Uglavnom, iz svega proizlazi da onaj tko se odluči na kupnju novog procesora s integriranom grafikom neće uopće trebati kupovati dodatnu grafičku karticu. Ljubitelji zahtjevnijih igara poput Crysisa 2 ipak će se morati okrenuti diskretnom rješenju, odnosno nabavi neke od boljih grafičkih kartica s kojima je iskustvo igranja takvih igara ipak na višoj razini.

Energetsko-toplinske bilance
Jedna od glavnih značajki Sandy Bridge procesora jest mogućnost ubrzavanja rada u trenucima kada sustav odluči da je to moguće, odnosno u trenucima kad procesor u svom “knjigovodstvu” o toplinskom opterećenju ima prostora za veće zagrijavanja te samim tim i brži rad. Sve se svodi na svojevrsno prebacivanje generirane topline s jedne jezgre na drugu u skladu s toplinskim opterećenjem svake od njih. Nekako nas podsjeća na pretakanje iz šupljeg u prazno, ali ne možemo poreći da prema svemu predstavljenom zaista omogućuje procesoru da izvuče maksimum snage od onamo gdje je naizgled nema. U svakom slučaju ideja je sljedeća. Dok je jezgra neaktivna ili vrlo malo aktivna, ona se hladi i samim tim ima više kapaciteta za ponovno zagrijavanje. Taj je kapacitet određen maksimalnom toplinskom disipacijom cijelog procesora, pa je onda moguće da unutar tog maksimalnog kapaciteta svaka jezgra radi vlastitom brzinom, čime na određen način generira vlastitu energetsku bilancu. Stvar se svodi na to da u određenom trenutku jezgra (ili cijeli čip) može ubrzati takt do granice koja je značajno veća od one koju sustav za hlađenje može podnijeti. Kad toplina napokon sustigne procesor, radni takt se automatski smanjuje kako bi se sustavu za hlađenje omogućilo da ispravno obavi svoj posao i zadrži procesor unutar dopuštenih toplinskih limita. Prema riječima Intelovih stručnjaka, ovisno o sustavu za hlađenje moguće je ovako ubrzavati procesor i do punih dvadeset i pet sekundi, što je izvrstan rezultat i svakako će korisnicima omogućiti da svoje najčešće aplikacije još bolje iskoriste. “Igranje” energetsko-toplinskom bilancom ne zaustavlja se samo na CPU dijelu procesora. Kako tu sad nalazimo i GPU, moguće je istu priču ponoviti u odnosima GPU-CPU, što će primjerice, pozdraviti ljubitelji igara jer će turbo takt biti uključen poglavito za GPU jedinicu, a CPU će raditi u standardnom načinu rada ili (ako može) čak nešto sporije od njega. Korisnicima koje ne zanimaju igre ili grafičke aplikacije nego programi koji intenzivno koriste CPU procesor će se prilagoditi na obrnut način. Preferirat će povećanje brzine CPU jedinice, dok će GPU moći raditi nešto sporije te tako manje doprinositi ukupnoj termalnoj bilanci. Slična tehnologija postoji u Intelovim procesorima već danas (isključuju se pojedine jezgre), no nivo koji će nam pružiti tehnologija Sandy Bridge daleko je napredniji i izravna je posljedica novih poboljšanih algoritama analize i kontrole termalnog statusa procesora.

U prosjeku je zarada
Kao što vidimo, količina informacija koju je Intel ipak izbacio na svjetlo dana nije tako malena kao što je to bio slučaj pri pojavi prijašnjih generacija procesora i chipseta. Time nam se automatski govori kako tehnologija Sandy Bridge predstavlja prilično značajnu točku u razvoju njihovih proizvoda. Tehnološki to očigledno ima smisla, no nekako nam se čini da drugi važan razlog takvom ponašanju predstavlja i činjenica da korisnike treba nekako ponukati na nabavu novih produkata, odnosno novih računala zasnovanih na tim produktima. Pritom je također očito kako se to u velikoj mjeri odnosi na korisnike koji već imaju računala i koji uvijek predstavljaju “problem” jer im se često ne da mijenjati stroj koji koriste samo zato da bi u novom stroju imali novu tehnologiju. Potrebno ih je uvjeriti da će imati i opipljive nove sposobnosti, no u to ćemo se uvjeriti tek kad novi Intelovi produkti zaista krenu u prodaju. Potvrdu takvim razmišljanjima nalazimo i u podatku da će prva grupa koja će moći osjetiti čari novih procesora biti upravo grupa prosječnih mainstream korisnika. Ovaj put to ipak neće biti napredni korisnici koji uobičajeno prvi dobivaju mogućnost korištenja novih tehnologija. Podsjetimo se i da AMD slijedi sličnu, ako ne i jednaku filozofiju s novim GPU čipovima Radeon, pa je jasno da su upravo mainstream korisnici oni na kojima se najviše zarađuje. Ekstremne i najbrže verzije za najjače (high-end) korisnike naći će se, naravno, u prodaji, ali je očigledno da one proizvođačima više nisu najvažnije, osim možda kao reklama za one prave “radnike” s tek nešto manjim sposobnostima, ali svakako cjenovno daleko privlačnije širokom pučanstvu i nadasve različitim tvrtkama koje su velik potrošački motor IT industrije.