Čak i kada se pojavi novi iPhone, Desire će biti iznimno dobar telefon, koji najbolje demonstrira što je sve sposoban Android učiniti ako ga se pokrene na pravom hardveru.
Jer ono što Desire čini zanimljivim zapravo je hardver, odnosno način na koji gotovo grubom fizičkom silom rješava sve probleme s kojima se Android tijekom godine suočio. Nedostatak dinamike u radu sa sučeljem, ponekad sporo pokretanje aplikacija, problemi s multitaskingom – sve je to sada prošlost zahvaljujući činjenici da Desire ima jednogigahercni procesor Snapdragon, koji prati i odgovarajuća količina memorije. Iako zvučimo kao marketinški materijal, oduševilo nas je što je sve ovo stvarno i istina te možemo reći da je ovo najbrži Android telefon s kojim smo se imali prilike susresti. Istovremeno, žalosno je što nakon iskustva s Desireom možemo također reći da on dokazuje da je za ugodan rad praktički neophodno osigurati možda i pretjerano jaku hardversku platformu. Iako Android radi i na slabijim telefonima, korisničko iskustvo bitno je bolje na telefonima s jačim procesorima, što zapravo ne bi trebalo biti tako – slabiji telefoni morali bi ipak korisniku osnovne funkcije pružiti jednako brzo kao i jači modeli.
Povratak klasici
Dizajnerski, Desire potpuno prati nove koncepte osnovnog telefona koje smo imali prilike vidjeti već na Legendu, dakle ima jasne ali vrlo zaobljene linije, s time da je je dizajn Desirea bitno više samozatajan. Jedan od razloga je što je Legend radikalan predstavnik novog dizajna telefona te ima kućište napravljeno od jednog jedinog komada aluminija, dok je Desire predstavnik stare škole dizajna, s bitno više plastike na cijelom telefonu. Ovo znači i da Desire nešto ugodnije leži u ruci, no moramo priznati da bismo, kada već o dizajnu pričamo, voljeli vidjeti telefon s nešto naglašenije zakošenom donjom stranom kućišta. Legend je u tome možda i pretjeran, dok kod Desirea činjenica da je kućište malo izvučeno prema van gotovo i ne dolazi do izražaja.
Upravljanje telefonom riješeno je putem optičkog senzora i klasične četiri tipke smještene pored njega, no senzor gotovo da i nismo koristili jer je, zahvaljujući brzini telefona i osjetljivosti ekrana, za gotovo sve bilo sasvim dovoljno koristiti upravo ekran i prste. Jedinu iznimku od pravila činila je tipka za povrat unutar izbornika, što zapravo znači da se Android polako ali sigurno približava paradigmi koju je nametnuo iPhone – jedna hardverska tipka služi za povratak, a za sve ostalo služi ekran.
Upravo je ekran jedna od veliki stvari na ovom telefonu. Riječ je o velikom (3,7-inčnom) ekranu poprilično visoke razlučvosti od 800 x 480 točaka. Ugrađena je i podrška za mutli-touch, koju HTC naziva “pinch-to-zoom”, tj. “štipanje”, prvenstveno kako bi izbjegao probleme s patentima. Kombinirano sa sučeljem HTC Sense, to znači da ćete vrlo brzo, nakon doslovno desetak minuta, intuitivno početi koristiti osnovne geste s dva prsta za prebacivanje među često korištenim aplikacijama, što je ujedno i najbrži način rada na ovom telefonu.
Hardverska platforma
Uz procesor, koji smo već spomenuli, drugi dio jednadžbe koja garantira ugodno korisničko iskustvo dovoljna je količina memorije, u ovom slučaju 576 MB RAM-a. Uzevši u obzir da će tek s najnovijom inačicom Androida biti moguće aplikacije pokretati s kartice, prvenstveno zbog sigurnosnih ograničenja koja razumljivo nameće sam operacijski sustav, i dalje vrijedi da je dobro imati što je više moguće radne memorije. Sam uređaj inače podržava kartice microSD do 32 GB kao prostor za korisničke datoteke. Kamera je 5-megapikselna i, iako dobra, vjerojatno je “najobičniji” dio cijelog telefona; slike su korektne, ali ni po čemu posebne. Jedino nam se u svakodnevnom korištenju činilo da je ugrađena leća nešto šireg kuta gledanja nego kod prosječnih telefona.
Ostatak teksta pročitajte u tiskanom izdanju.
