Predstavljanjem prve verzije OS-a X prije skoro devet godina Apple je krenuo u novom smjeru i kao posljedica kontinuiranog razvoja otprilike svakih godinu i pol izašla bi nova verzija "desetke" s nizom promjena i novih mogućnosti. Većina promjena običnom bi korisniku bila vidljiva na prvi pogled, jer se ponajprije radilo na poboljšavanju korisničkog sučelja i dodavanju novih mogućnosti operativnom sustavu. Otkako je prije nešto više od godinu dana najavljen Snow Leopard, odmah se znalo da noviteta neće biti, nego da će težište biti stavljeno na razna poboljšanja i dotjerivanja već kvalitetnog i izuzetno stabilnog Leoparda. Tako je i bilo. Najveći se broj promjena, njih preko tri stotine, nalazi "ispod haube", a korisničko je sučelje gotovo nepromijenjeno u odnosu na prethodni Leopard.
Već zbog samog imena, Snow Leopard korisnici doživljavaju kao "service pack" za Leopard, pa ga je Apple morao ponuditi po znatno nižoj cijeni u odnosu na njegove prethodnike – veoma prihvatljivih 29 dolara za nadogradnju s Leoparda ili 49 dolara za Family Pack, varijantu koja dopušta nadogradnju do pet računala unutar jednoga kućanstva (nažalost, to se ne odnosi i na tvrtke).
Kao nužan uvjet za instalaciju Apple navodi Leopard koji mora biti već prisutan na računalu, ali ga je provjereno moguće instalirati i na potpuno prazan disk. Nadogradnja s Tigera također je izvediva, ali predstavlja povredu korisničke licence (EULA). Oni koji trenutno koriste Tiger, a žele nadograditi svoje računalo, dužni su nabaviti znatno skuplji Mac Box Set, u kojem osim Snow Leoparda stižu i korisni Appleovi programski paketi iLife i iWork.
Snow Leopard možemo instalirati na bilo koji Macintosh s Intelovim procesorom, a takvi su svi Macovi proizvedeni u zadnje tri i pol godine (Macbook, Macbook Pro, Macbook Air, iMac, Mac Pro i Mac mini), koje ima barem 1 GB memorije i 5 GB prostora na tvrdom disku, što i nisu pretjerani hardverski zahtjevi. Mnoge korisnike starijih, ali još uvijek snažnih, Macova (kao što je quad core G5) neugodno je iznenadila činjenica da je Apple svoju donedavnu PowerPC arhitekturu definitivno poslao u ropotarnicu povijesti.
Instalacija je u odnosu na prethodne verzije bitno pojednostavljena – potrebno je staviti DVD u računalo i pokrenuti instalaciju, koja će bez puno pitanja automatski nadograditi postojeći operativni sustav. Instalacija traje otprilike 45 minuta. Zauzeće diskovnog prostora upola je manje nego na Leopardu, a jedan od razloga spomenuto je odbacivanje arhitekture PowerPC. Sustav više nije Universal Binary, čime je postao znatno "mršaviji". Lokalizacijske su datoteke (još uvijek ne postoji hrvatska lokalizacija) znatno manje, a instalacijska procedura neće instalirati sve upravljačke programe za pisače (koji su ponajviše doprinosili ogromnom zauzeću diskovnog prostora) nego samo za one prepoznate u lokalnoj mreži (pomoću tehnologije Bonjour) ili će nadograditi one koji su već bili instalirani na računalu.
Najznačajnija je novost u Snow Leopardu prelazak na 64 bita. Stariji operativni sustavi bili su tek djelomično 64-bitni i, premda su neka Macintosh računala (PowerMac G5) mogla i ranije koristiti više od 4 GB memorije, pojedinačne 32-bitne aplikacije nisu mogle adresirati više od spomenuta 4 GB. Osim 64-bitnog kernela (Apple ga naziva K64) svi su programi 64-bitni (iz nekog razloga 32-bitni su ostali iTunes, Grapher, Podcast Capture i DVD Player).
Ostatak teksta pročitajte u tiskanom izdanju
