Pokušajte se sjetiti kad je bilo moguće iskoristiti 64-bitnu platformu. Prije godinu, dvije, tri? Ako se ograničimo na robu široke potrošnje, moramo otići čak sedam godina unazad (moglo bi i više, ali stanimo na "širokoj potrošnji") i došli bismo do prvog trena kad se to moglo. I sad će se naći neki koji će odmah reći da su oni prešli već onda, no budimo realni i recimo kako ćemo im čak i vjerovati, no onoj šutljivijoj većini priznat ćemo da se ni mi nismo još prije sedam godina prebacili u vrli novi 64-bitni svijet. No 2003. godine, u trenutku kad je AMD (ne Intel) izbacio na tržište novi procesor, postalo je prilično jasno da od trenutnog prelaska na 64-bitnu platformu neće biti ništa i trebalo je čekati 2005. godinu, kad se napokon pojavio Windows XP u odgovarajućem obliku. Od velikih proizvođača softvera gotovo nitko se nije ponudio odmah izbaciti i odgovarajuću aplikaciju, a moramo priznati da ni proizvođači igara, koji su bili čak i nešto brži, nisu baš pretjerali s agilnošću. Pojavili su se Far Cry i UT2004 i to je uglavnom bilo to, čak i ako računamo pokoju pojavu iz independent kuhinje. Niti PR nije se oglasio onako glasno i strasno kako smo očekivali. Bilo je, doduše, najava o tom kako ćemo uskoro svi prijeći na 64 bita, no u stvarnosti to se naprosto nije ostvarilo. Ponajviše zbog toga što Windows XP nije imao dobre upravljačke programe za većinu hardvera, pa je trebalo čekati čak do Viste koja je, po svemu sudeći, imala taj dio puno bolje riješen. Međutim, izgleda da nije bilo druge nego pričekati sve do Windowsa 7 s kojima zaista više nema nikakvih problema.
I kako to sad izgleda kad napokon imamo 64-bitni Windows 7 kojemu zaista ne možemo naći nikakvu zamjerku? Pa, iskreno, što se samog Windowsa 7 tiče, situacija je odlična i svakim danom sve bolja, no što se tiče količine programa koji raspolažu potpuno ekvivalentnom 64-bitnom varijantom imamo dojam da je još uvijek previše malena da bi se to moglo ispravno ocjenjivati. No krenimo redom i pogledajmo malo što nam 64-bitna platforma zaista donosi. Nećemo se vraćati na 8-bitnu i 16-bitne platforme, nego krenimo s prvom pravom 32-bitnom inačicom, a to je, dakako, već odavno zaboravljen Intelov procesor 80386 koji je imao prave 32-bitne procesorske registre i koji je mogao adresirati do četiri gigabajta radne memorije. Za to je, jasno, trebao odgovarajući operativni sustav i još poneke sitnice, a ono što prvo nije imao su brojne I/O adrese koje su zauzimale dio adresnog prostora. Tako je u najboljem slučaju na raspolaganju tri i pol gigabajta, a još kad uzmete u obzir da negdje mora raditi i operativni sustav, jasno je kako se ukupni prostor dodatno smanjuje. Dodajmo još i podatak da pojedini procesi pod Windowsom (32-bitnim) ne mogu koristiti više od dva gigabajta i tek onda možemo realno pogledati kako stvari zaista stoje i zaključiti kako priča više ne može ostati na 32-bitnom rasporedu.
Ništa bez nove širine
Svi problemi rješavaju se kad prijeđete na 64-bitne procesore koji imaju i odgovarajuće velik program counter, pa ukupno mogu adresirati šesnaest milijardi gigabajta. Ako uopće možete i zamisliti tako veliku brojku, pokušajte samo izračunati koliko bi vas ona koštala, pa se onda spustite u nešto niže veličine dostupne običnim korisnicima. Također uzmite u obzir da ni moderni procesori ne koriste svih šezdeset i četiri bita za adresiranje, pa su i konačne vrijednosti koje se mogu adresirati manje. Tako AMD-ovi procesori serije Phenom koriste 48 adresnih linija, a Intelov Core i7 koristi čak i manje adresnih linija. Kod njih se brojka zaustavlja na 36 linija, što je dovoljno za adresiranje prostora od 64 gigabajta. Sasvim dovoljno za sve što će vam neko vrijeme trebati. Dodajmo još i ograničenja DDR3 modula koji još uvijek mogu imati do četiri gigabajta, pa je jasno kako će većina osobnih računala još uvijek biti zadovoljna s maksimalno šesnaest ili dvadeset i četiri gigabajta. Smatramo da će i takve mjere biti u domeni tek pokojeg korisnika jer se većina nas neće još neko vrijeme pomaknuti s četiri gigabajta, ali dobro je da se može, pa tko voli (i može) neka samo natrpa što je više moguće radne memorije.
Ako smo to tijekom priče zaboravili, jasno je da nam za ispravno korištenje sve te memorije treba odgovarajući 64-bitni operativni sustav. Bez njega neće vam proći nijedna moderna kombinacija procesora, ploče i memorija. I dok je Windows XP u 64-bitnoj verziji bio još prilično traljav, za Vistu se zapravo ne zna zašto ljudi nisu više prigrlili tu verziju, no za Windows 7 više nema nikakve isprike. S njim zaista ne možete više izbjeći prelazak na puna šezdeset i četiri bita. No i tu imate određene predispozicije jer Intelov Itanium ni ne možete koristiti drugačije nego u 64-bitnoj varijanti. S AMD-ovim Phenomom i Intelovim Core i7 procesorima koji sadrže i 32-bitne instrukcije možete mirne duše pokrenuti i 32-bitni operacijski sustav, pa je potrebno pripaziti i zaista provjeriti instalirate li 64-bitnu varijantu sustava. Tek kad instalirate takav sustav i pokrenete 64-bitne instrukcije možete računati na punu 64-bitnu podršku. U suprotnom imate samo obični 32-bitni sustav sa svim njegovim ograničenjima. Izdanje Windows 7 Home Premium dat će vam mogućnost adresiranja do 16 gigabajta, dok će izdanja Professional i Ultimate ponuditi čak 192 gigabajta memorijskog prostora. Više nego dovoljno za sve vaše potrebe do trenutka kad budete spremni pomaknuti se naviše, a to neće biti tako skoro. Naravno da u 64-bitnoj varijanti nema više nikakvih drugih ograničenja, osim za 32-bitne programe. Famozna granica od dva gigabajta i dalje će biti tu za svaki 32-bitni program koji pokušate pokrenuti i koji koristi odgovarajuće DLL-ove. Sva ta brzina i adresiranje zaista velikih količina memorije ne bi značili ništa kad iza toga ne bi stajalo i odgovarajuće ubrzanje gole snage računanja, a po tom pitanju čisti 64-bitni softver zaista nam donosi mnogo. 32-bitni softver neće raditi brže, odnosno radit će brže onoliko koliko bi radio brže i na 32-bitnom procesoru novije generacije. Prava brzina postići će se tek kad se neka operacija ili, još bolje, sve odigrava pod 64-bitnom kontrolom. Što program koristi više memorije i što više opterećuje procesor, to će više profitirati od dvostrukog povećanja širine registara, a tu se odlično pojavljuju programi koji se bave AV transkodiranjem ili zaštitom podataka. Što se igara tiče, tu problema još nema, odnosno kako većina igara mora raditi i pod 32-bitnim softverom, većina proizvođača još uvijek se ne zamara previše njihovim prebacivanjem pod 64-bitni nazivnik.
