VirtualBox 4.1.4.

VirtualBox je jučer izrastao u verziju 4.1.4 koja donosi neke manje promjene poboljšanja stabilnosti i uklanjanje grešaka. Inače virtualizacija je danas veoma raširena i rado korištena tehnologija i za osobne potrebe i za velike korporacije. VirtualBox je jedan od najpopularnijih aplikacija u tu svrhu koja omogućuje stvaranje virtualnih strojeva (virtual machine, engl.) i upravljanje njima na različite načine. Virtualni stroj je nešto slično pravom računalu, samo se cijeli operacijski sustav odvija u izoliranoj okolini bez mogućnosti utjecanja na stvarni operacijski sustav na kojem je instalirana aplikacija za virtualizaciju -u ovom slučaju VirtualBox.

Virtualizacija je u računalnom smislu kreiranje kopije nečega stvarnoga, recimo operativnog sustava, hardverske platforme ili mrežne platforme. Raširena pojava virtualizacije nije začuđujuća kada se uzmu u obzir sve pozitivne strane koje ova tehnologija nudi. Većina softvera za virtualizaciju pa tako i VirtualBox, nudi stvaranje virtualnog okruženja kojemu možemo postaviti hardverske mogućnosti u skladu sa onima koje posjeduje korišteno računalo ili ih je moguće ograničiti u određenoj mjeri. Osim konfiguriranja virtualnog hardvera, o čemu će biti riječi kasnije, možemo na naš novi stroj onda instalirati operacijski sustav po želji i činiti što god nas volja jer ne možemo nauditi našem računalu. Kako bismo to napravili potreban nam je originalni medij na kojem se nalaze instalacijske datoteke tog operacijskog sustava koji ćemo instalirati na virtualni stroj baš kao što bismo to učinili i na bilo kojem drugom računalu. Kao što vidite ova tehnologija nudi mnoge pogodnosti poput isprobavanja novih i budućih(koji su još u razvoju) operacijskih sustava i programa, pokretanje sumnjivih datoteka jer ukoliko se i virtualni stroj u najgorem slučaju i uništi, vrlo lako je napraviti novi, a dosta programa za virtualizaciju nudi i mogućnost vraćanja sustava u prethodno funkcionalno stanje. Prednost je i kompatibilnost različitih aplikacija. Recimo da kao matični operacijski sustav koristite Windows, a želite pokrenuti neku od aplikacija pisanu za Linux okruženje, to možete učiniti pomoću virtualizacije. Ovo se može primijeniti i na starije aplikacije koje ne rade na novijim sustavima.

VirtualBox je za razliku od sličnih aplikacija te vrste, besplatna što ju čini izrazito zanimljivom. Koristeći VirtualBox napraviti ćemo virtualni stroj na Windows 7 operacijskom sustavu. Na virtualni stroj instalirati ćemo Linux Ubuntu sustav i pokazati detaljno kako to sve funkcionira. Instalacijska datoteka, koju možete slobodno preuzeti sa službenih stranica, “teška” je 87 MB. Instalacija programa gotova je u nekoliko koraka i spremni smo pokrenuti VirtualBox. Imajte na umu samo da u jednom trenutku će instalacija prekinuti sve mrežne veze pa pričekajte sa početkom instalacije ukoliko radite nešto bitno na mreži. Po završetku instalacije sa lijeve strane vidimo popis svih virtualnih strojeva, dok na desno se nalazi pregled odabranog stroja. Obzirom da nemamo još niti jedan, sada je pravo vrijeme da kreiramo hardversku okolinu odabirom na new. U prvom koraku trebamo odabrati platformu, a kako želimo instalirati Ubuntu potrebno je u padajućem izborniku kliknuti na Linux te potom Ubuntu. U prvu kućicu upisujemo ime stroja, recimo ubuntu. Idući korak je dodjeljivanje određene količine radne memorije. Stvarno računalo na kojem se nalazi VirtualBox ima ukupno 4 GB memorije pa je preporučena vrijednost ovdje 512 MB, najviša preporučena vrijednost je pola od ukupne količine, 2 GB dok je maksimalno moguće alocirati sve, no nikako se ne preporučuje tako nešto. Mi smo odabrali 512 MB i idući korak vodi nas do konfiguracije diskovnog prostora. Na izboru imamo izradu novog virtualnog diska ili korištenje nekog od postojećih u slučaju da već imamo neki virtualni stroj, možemo koristiti postojeći disk. Mi odabiremo kreiranje novog diska pri čemu se otvara novi prozor u kojemu odabiremo tip. Izaberemo VirtualBox disk image, prvi po redu i sljedećim korakom možemo birati želimo li fiksnu vrijednost virtualnog diska (na primjer 20 GB) ili želimo da je kapacitet dinamički alociran. U drugom slučaju virtualni će disk zauzeti onoliko mjesta koliko mu je minimalno potrebno za pohranu podataka, a kako se ta potreba povećava, automatski se povećava i kapacitet diska, no oslobodimo li prostor na disku neće smanjiti veličina koju virtualni disk zauzima. Odabrati ćemo fiksnu količinu prostora koja je, usput i brža. U idućem koraku možemo odrediti koliki je taj kapacitet diska, a uzmite onoliko koliko smatrate dovoljnim što ovisi o tome za što ćete ovaj sustav koristiti, mi ćemo uzeti 10 GB. Ovime smo stigli i do kraja te nam preostaje pregledati naš odabir i klikom na Create stvoriti ćemo novi sustav. Kreiranjem novog sustava, podosta je parametara postavljeno od strane VirtualBoxa pa odabirom na Settings u glavnom prozoru ćemo dobiti kompletan uvid u postavke. Prvo vidimo General tab u kojem se nalazi naziv stroja, a pod advanced karticom možemo birati između nekoliko načina upravljanja sa međuspremnikom. Za korištenje sljedećih metoda potrebno će biti na “gostujućem” operacijskom sustavu (Linux Ubuntu) dodati tzv. Guest Additions i potom ćemo moći neki sadržaj kopirati u zajednički međuspremnik između stvarnog i virtualnog operacijskog sustava. U kartici system možemo birati između postavki matične ploče, procesora i akceleracije. Osim količine radne memorije koju smo postavili ranije imamo još odabir redoslijeda podizanja sustava, korištenje određenog chipseta i nekoliko postavki oko firmwarea. Na procesorskom odjelu biramo koliko jezgri ćemo ustupiti gostujućem sustavu na korištenje ukoliko ih imate više od jedne te je moguće i ograničiti maksimalno opterećenje procesora kako stvarno računalo ne bi imalo problema sa performansama. Karticom Display biramo postavke grafičke kartice i povezanih parametara. Zadajemo količinu memorije grafičke kartice koja je automatski postavljena na pola od njene stvarne vrijednosti, a uz to postoje odabiri više monitora i uključivanje 2D i 3D video akceleracije. Iduća kartica ima naziv Storage i tu vidimo virtualni disk koji smo postavili još ranije i biti će prikazani spomenuti Guest Additions, ukoliko ste ih preuzeli. Pod kraticom Audio biramo zvučne drivere i uređaje koji će biti korišteni, a postoji mogućnost i potpunog isključivanja zvuka na virtualnom stroju. Sljedeće na redu su mrežne postavke. Možemo koristiti četiri mrežna adaptera iako će dovoljan biti i jedan. Njih možemo spojiti u neki od modova: NAT, Bridged, Internal Network, Host-only i not attached. Not attached mod će gostujućem sustavu prenijeti informaciju da mrežna kartica postoji na sustavu, međutim Internet veza nije moguća kao da je kabel odspojen. NAT ili Network Address Translation će biti zadovoljavajući izbor ako želite samo surfati internetom, preuzimati datoteke, slati i primati e-mail i sl., no ovaj pristup ima neka ograničenja kao što je traceroutanje i nepodržavanje nekih mrežnih protokola. Bridged Networking je ipak naprednija metoda koju ćete odabrati ako želite koristiti gostujući sustav kao server ili želite li pokretati neke mrežne simulacije. Ovim pristupom VirtualBox se direktno spaja na mrežnu karticu kako bi izmjenjivao pakete. Internal Networking se koristi za postavljanje mreže koja je vidljiva određenim virtualnim strojevima, ali je odvojena od aplikacija na stvarnom računalu. Host-only networking služi za postavljanje mreže koja uključuje i stvarno računalo, no nije potreban fizički sloj stvarnog računala, već se koristi virtualno mrežno sučelje. U našem slučaju ovog pokaznog primjera odlučili smo se za NAT. Od preostalih kartica imamo Serial ports i USB koje služe za aktiviranje serijskih priključaka tj. otvaranje portova te uključivanje/isključivanje USB porta. Posljednja stavka Shared Folders, koja također zahtjeva Guest Additions, služi za korištenje zajedničkih lokacija stvarnog i virtualnog stroja, u svrhu bržeg dijeljenja datoteka među njima.

Nakon podužeg konfiguriranja virtualnog stroja, spremni smo za njegovo prvo pokretanje odabirom na Start. VirtualBox će vas voditi kroz prvo pokretanje i ponuditi odabir lokacije instalacijskog pogona. Dakle sada, baš kao da imate “prazno” računalo, potrebno je instalirati operacijski sustav. Ubuntu smo preuzeli sa službenih stranica u .iso formatu te pomoću odgovarajućeg softvera (Daemon tools) smo dobili virtualni pogon. U VirtualBoxu odaberemo odgovarajući drive i ubrzo ćemo vidjeti početak instalacije Ubuntu sustava koja je već obrađena u ranijim člancima pa ju ovdje preskačemo. Dolazimo do pokretanja Ubuntu sustava nakon što smo obavili njegovu potpunu instalaciju na virtualni disk. Za početak nekoliko savjeta. Primijetite li da je sama veličina ekrana gostujućeg sustava premala potrebno je promijeniti postavke rezolucije u gostujućem sustavu ili, ako to ne pomaže, instalirati Guest Additions što bi trebalo riješiti ovaj problem. Sada možete slobodno istražiti svoj novi operacijski sustav i pokrenete li System Info vidjeti ćete onu konfiguraciju koju smo namjestili ranije. Ukoliko zamijetite da je virtualni sustav prespor, uvijek mu možete dodijeliti više resursa, no potrebno je prvo ugasiti stroj, a potom mijenjati postavke. Pri vrhu prozora VirtualBoxa vidjeti ćete menu u kojemu možete odabrati prikaz preko cijelog zaslona pomoću View-> Switch to fullscreen ili kombinacijom tipki Host+F. Kako bi se napravila razlika između stvarnog i virtualnog uređaja, što se tiče tipkovnice, u upotrebi je virtualna tipka Host koja je zadano postavljena na desni Ctrl, no moguće je promijeniti po želji. Ovo je napravljeno jer iako radite na virtualnom stroju, u slučaju da pritisnete kombinaciju tipki Ctrl+Alt+Delete, dobili biste Lock screen od Windowsa 7, a ne od virtualnog stroja pa je stoga u funkciju stavljena Host+Del kombinacija ili preko izbornika: Machine->Insert Ctrl+Alt+Delete. Prebacivanjem u način rada preko cijelog zaslona imate osjećaj da se zbilja radi o pravom stroju, a izaći iz njega možete ponovnim pritiskom na Host+F ili preko skrivenog izbornika na donjem rubu ekrana. Od kontrola koje imate na izboru su još i pauziranje trenutne sesije, resetiranje stroja, uzimanje Snapshota i prikaz statistike što je vidljivo iz Machine izbornika. Snapshotovi su korisni ako želite snimiti trenutno stanje sustava i kasnije ga usporediti sa nekim kasnijim stanjem. Dogodi li vam se da nakon nekog vremena pokupite neki virus ili pobrišete neku vitalnu datoteku, vrlo lako ćete vratiti sustav u stanje u kojem je bio kada je uzet Snapshot. Iz tog razloga preporučujemo izradu Snapshota odmah nakon čiste instalacije operacijskog sustava. Ova i slične funkcije korisne su ako testirate novi operativni sustav ili instalirate neki nepoznati program. Pri gašenju virtualnog stroja imate mogućnost pauziranja i spremanja trenutnog stanja sa mogućnošću nastavljanja idući put i potpuno gašenje stroja.

Većina ljudi će prihvatiti VirtualBox za svoj prvi izbor u virtualizaciji jer uz to što je besplatan i stalno nadograđivan novim stavkama, ima sve što i drugi alati tog tipa kao što je njegov komercijalni protivnik VMware Workstation. Za osobne potrebe i one koji ne žele odvojiti neku svotu za slične komercijalne alate, ovaj je definitivna preporuka.

Početak izrade virtualnog stroja. Biramo ime stroja, operacijski sustav i odgovarajuću inačicu.

Desnim klikom miša na virtualni stroj u glavnom prozoru VirtualBoxa možemo stvoriti prečac željenog stroja na radnoj površini što ubrzava njegovo pokretanje.

Od mrežnih postavki biramo između nekoliko načina korištenja mrežnog adaptera: NAT, Bridged Adapter, Internal Network, Host-only Adapter, Generic Driver i Not attached.

Pokrenuti virtualni stroj. U gornjem izborniku, klikom na machine možemo napraviti Snapshot, pauzirati trenutnu sesiju, ubaciti naredbu Ctrl+Alt+Delete i ugasiti stroj.

Instaliranje spomenutih Guest Additions može služiti za uključivanje nekih naprednijih funkcija, za mogućnost dijeljenja datoteka između strojeva, bolju rezoluciju i sl.

Detaljne upute kako instalirati Guest Additions i dodatne informacije možete pronaći na: http://www.virtualbox.org/manual/ch04.html